1. 3. 2011.

MOJE VREME SA PEVAČKIM IKONAMA...

Bora*S______________________________________________________
Veče za pamćenje. Sala bioskopa „Zvezda”, 15. februara  bila je ispunjena ljubiteljima i poštovaocima ovakve umetnosti. Na pozornici Radiša i Ratko Teofilović. Braća.

Raširenih ruku, pogleda uperenih negde u daljinu, u kuće, livade, stada, vinograde, emocije, ljubavi, radosti i tuge naših predaka. Vibracije njihovih glasova koji se prepliću, usklađuju, stapaju u jedan, ispunjavaju prostor i odjekuju.Njihovo pevanje drevnih srpskih, makedonskih i pesama sa prostora balkanskog, nikog ne ostavlja ravnodušnim. Rastužuje, uveseljava, ispunjava...

Pesme koje izvode bile su skrivene duboko u kolektivnom pamćenju naroda, mnoge  sasvim zaboravljene.Oni su tragali i tragaju za njima. Skupljaju fragmente, sastavljaju ih, oživljavaju svojim nestvarnim glasovima i eto poklanjaju publici. Pročitao sam negde, što čini se na najbolji način opisuje ovaj duet, a to je da su Teofilovići  "metafizički duhovni dar, čist, nepokvaren savremenom civilizacijom", "umetničke ikone" i "glasovi stoleća".

Danas oni pevaju na svim meridijanima sveta, a počeli su 1983. u gradskom horu "Stevan Mokranjac" u Čačku. Kad hora više bilo nije, odlučili su, da uz pomoć muzičkih stručnjaka otpočnu nešto što je jedinstveno-pevanje u dvoglasu.

Prve snimke načinili su za Radio Beograd. Album prvenac "Čuvari sna", objavljuju  1998.godine. Nakon toga objavljuju još dva albuma: drugi 2002, a treći 2005.godine.

Njihov koncert, koji su priredili 1999. godine u beogradskom Domu omladine, proglašen je događajem sezone.

Može biti da je sledeća tvrdnja subjektivna, ali zasigurno je ovaj koncert bio događaj sezone za ovdašnje konzumente umetnosti.
Cena ulaznice iznosila je simboličnih stotinu dinara, a sav prihod namenjen je obnovi objekata ustanova kulture u zemljotresom pogođenom Kraljevu.

Kako su sami Teofiolovići rekli, to sigurno neće biti dovoljno, ali uz pomoć Ministarstva kulture Srbije, ovo je njihov skroman doprinos iz “emotivnih” razloga.

Tekst i foto: Bora Stanković




Нема коментара: