27. 11. 2010.

ORIGINALNO I KREATIVNO made in BOR

Nastavi li ovako Lenka Matić, „okupiraće“ mi i MOJE VREME.  I neka. Žena talentovana,  keativna…  i-  tačka.
Naime, još  je njena izložba „Mačkasto“ u trendu, a evo u četvtak, 25.novembra na 3. Izložbi suvenira i turističkih publikacija, koja je organizovana u Leskovcu, njena umetnička kreacija suvenira „Borski rudar“ proglašena je za „najorginalniji suvenir“. I to ubedljivo u konkurenciji više od 300 suvenira iz Srbije i Makedonije.
Velike zasluge za ovaj uspeh pripadaju i Turističkoj organizaciji „Bor“ koja je kao oficijelni izlagač na pomenutoj izložbi, prepozala vrednost „Rudara“ i delegirala ga kao svog predstavnika.
Još jedno izuzetno priznanje sa ove izložbe pripalo je borskoj Turističkoj organizaciji. U kategoriji „Promotivni turistički film“, osvojena je specijalna nagrada za „doprinos u kreativnosti“. Ovo je zaslužila zaista fantastična filmska priča  „Zelena magija istočne Srbije“, koju su  zajednički uradili JP ŠRIF Bor i TO „Bor“. Vredno je pomenuti i ko su zaslužni „kreativci“ ovog filma, koji razbija stereotipnu sliku o Boru i njegovoj okolini.To su novinar Zlatija Marković, snimatelj Bajram Salijević i moja malenkost Bora Stanković. 


Tekst i foto: Bora Stanković

23. 11. 2010.

SRPSKI OBREDNI PEŠKIR

U prethodnom članku iskazao sam sopstvenu impresiju, da je izložba „Srpski obredni peškir“ obeležila  manifestaciju „Tradicijom u Evropu“. Otud i potreba da nastane i ovaj prilog.

„Peškir je komad tkanine koja lako upija vodu. Najčešće služi ubrzavanju sušenja tela, ruku ili lica što se postiže direktnim kontaktom sa njime, putem prijanjanja ili trljanja. Uglavnom je pravougaonog oblika, ali se izrađuje i u drugim oblicima.” Ovo je enciklopedijska definicija peškira.

Za stanovnike Srbije ovaj „komad tkanine” u vremenima prošlim i sadašnjim  nešto je mnogo više od toga.

SRPSKI OBREDNI PEŠKIR

Još od srednjeg veka, u pisanim i likovnim izvorima postoje tragovi predmeta koji po funkciji i izgledu odgovaraju peškiru.
Ubrus, pominje se Dubrovačkim arhivskim zapisima od kraja 13. veka, kao naziv za tekstilne predmete, upotrebne i ukrasne namene.
Vremenom, reč ubrus se gubi iz upotrebe a zamenjuje ga naziv peškir.

On je neizostavno pratilac mnogih običaja, vrednost koja se daruje i razmenjuje, važan ukras doma. Svakodnevno korišćeni peškiri izrađivani su od konopljinog i pamučnog platna. Najčešće su imali pruge na oba kraja, vez i uzanu čipku. Način na koji je peškir izrađen i uklopljen uz ostale predmete u kući govori o ukusu i maštovitosti domaćice.

„Povojnica“ je prvi dar koji novorođenče dobija i uvija se u peškir. Prvo šišanje deteta obavlja kum, koji na dar dobija peškir.

Peškir je deo devojačke spreme, njime se kite kola kojima se sprema prenosi u novi dom, kondir kojim se poziva na svadbu okićen je peškirom.

Kumovski peškir je najlepši, od tankog ćenarnog platna, često protkan svilom, žutom i srebrnom srmom. Za njim ne zaostaje ni deverski peškir.

Peškirima se kite konji, čeze i fijakeri, kao i bleh orkestri (bande). 

Značajno mesto u svadbenom ritualu ima sastavljanje ruku mladenaca peškirom, koje označava početak njihove bračne zajednice.

Peškir, zelena grana, flaša pića i drugi darovi za majstore, stavljaju se na sleme u trenutku završetka gradnje kuće.

Slavski kolač se nosi u crkvu zamotan u peškir, peškirom se uvija božićni kolač, njime se daruje položajnik, a peškir je i deo nošnje povorki „Lazarica“.

Peškir se dariva crkvi, u spomen umrlima, ali i za zdravlje.

Tekst: Udruženje za negovanje tradicije „IZVOR“- Knjaževac


Prvu nagradu za najlepši peškir, ovom prilikom, stručni žiri dodelio  je  Sandici Panić.
 
Uvod i foto: Bora Stanković

22. 11. 2010.

BELO PLATNO

MOJE VREME NA “TRADICIJOM U EVROPU” 1. DEO

 
Opština Knjaževac ima značajne prirodne i turističke potencijale. Stara planina (Babin zub, Midžor, Draganište…), klisura Ždrelo, vodopadi Bigar i Bukovik,Tupižnica, Rgoška banja, Banjica, Gabrovnica, Arheo-etno park Ravna,Timacum Minus, Zavičajni muzej, Gurgusovačka kula, Barachestes, manastiri i crkve…
A sam grad Knjaževac sa sedam mostova na 3 Timoka-srpska Venecija.
Ima i interesantne manifestacije.“Molitva pod Midžorom“,Festival kulture mladih,Sajam vina „Širurijada“, Sabor na Kadibogazu, Jesnji likovni salon…
Ali ima Knjaževac  i sjajne ljude - Dragica Jocić Ivanović, Ljiljana Mihajlović, Rade Ristić…
Otud, evo mene  na manifestaciji „Tradicijom u Evropu“, koja se po 5.put zaredom održava u Knjaževcu, 19. i 20. novembra 2010.godine.
Ova već tradicionalna turistička manifestacija ima prvenstveno za cilj očuvanje i negovanje nacionalnog identieta, kulturnih i duhovnih vrednosti - ne samo ovog kraja, nego cele Srbije, a kako stvari stoje u dogledno vreme i Balkana.
Ove godine, pored desetine izlagača iz cele Srbije (Etno udruženja, zanatske i umetničke radionice, proizvođači zdrave hrane, vina i rakija, meda i pčelinjih proizvoda, sireva i proizvoda od mleka, suvenira…) koji su posetiocima manifestacije predstavili svoju ponudu, bogatog kulturno-umetničkog programa, čini se da su 2 tematske programske celine privukle posebnu pažnju.
Prva je okrugli sto na temu „Tradicijom u Evropu“- povezivanje i saradnja Etno udruženja i asocijacija Srbije (potpisivanje ugovora o saradnji),
a druga posve posebna i sjajna izložba „Srpski obredni peškir“. Bogatstvo kolekcija ,ornamenti  sa starinskih i novoizrađenih peškira, potisnuli su takmičarski momenat izložbe u drugi plan.
Idejni tvorac i organizator ove manifestacije je Udruženje za negovanje tradicije „IZVOR“.
Nesbično pomažu:  Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede,  opština Knjaževac, Turistička organizacija opštine Knjaževac i Dom kulture.

                                                        

 

                                                                                                          

                                                                    

Tekst i foto: Bora Stanković        

19. 11. 2010.

MOJE VREME SA MAČKASTIM

 „MAČKASTO”, naziv je druge samostalne izložbe keramike Lenke Matić, koja je otvorena 17. novembra u Galeriji Muzeja Rudarstva i metalurgije u Boru.
Autorka Lenka Matić, plodan i vrstan stvaralac, već prepoznatljiva širom Srbije, ovoga puta  inspirisana mačkom, njenim telom i karakterom, priredila je sjajnu izložbu.
Rođena u Pragu, odrasla u Češkoj, a sazrela u Srbiji i kao umetnik i kao čovek. Skromna, vredna i uporna...  
             
       Tekst i foto: Bora Stanković

15. 11. 2010.

MOJE VREME U LAZAREVOJ PEĆINI – 1. DEO

Nakon ponovnog uredjenja po projektu  Dr.Radenka Lazarevića, Lazareva pećina kod  Bora, posle nekoliko godina otvorena je za turističke posete.
Ovaj speleološki i arheološki dragulj Srbije konačno je uključen u turističku ponudu opštine Bor i Srbije sa perspektivom da postane značajan turistički motiv, kako zbog sopstvene tako i zbog atraktivnosti šireg i užeg područja.
Lazareva pećina se nalazi na istočnom obodu Južnog Kučaja, na izlazu iz fascinantnog Lazarevog kanjona (Uredbom Vlade RS stavljen pod zaštitu kao „spomenik prirode“ 1.karegorije).
Predstavlja jedinstven prirodni fenomen, koji se formirao u krečnjačkom humu Pripor visokom 55 metara. Spada u grupu izvorskih objekata- na svega 7 metara ispred ulaza u pećinu nalazi se jako kraško vrelo.
Pećina je sastavljena iz 2 nivoa kanala:starijeg suvog fosilnog i mladjeg rečno aktivnog.
Ukupna dužina ispitanih kanala iznosi preko 8 km. a za turističko razgledanje uredjeno je oko 1.000 m.   Pored velelepnih dvorana, pećinskih hodnika i ukrasa ova pećina je jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Srbiji, što je potvrdjeno rezultatima detaljnih arheoloških istraživanja, kao i jedno od najznačajnijih staništa slepih miševa (24 od registrovanih 27 vrsta na Balkanskom poluostrvu).
Saobraćajna dostupnost Lazareva pećine  je relativno dobra (do same pećine vodi asfaltni put) iz svih pravaca. Od Bora je udaljena 20, Beograda 235, Niša 186, Zaječara 35, Donjeg Milanovca 100 km.
Cene ulaznica:
-Ulaznica-200,00 dinara,
-Učeničke i studentske ekskurzije-150,00 dinara
-deca od 4 do 7 godina-besplatno uz pratnju odrasle osobe.
 
                                                                         
Tekst i foto: Bora Stanković